Zorana Lazarević, Milica Nikolić, Milica Mršulj. To su tri imena, a jedna osoba, a priča je takva da sve podilazi jeza, topi se srce, a često na kraju padne i koja suza radosnica. Sve je počelo u zimu 1994. godine kada je jedna beba pronađena u kontejneru koji s enalazio pored muzičke škole u Gnjilanu. Petog februara 1994. godine u porodilište u Gnjilanu stiže tek rođena beba, koja je ostavljena u kartonskoj kutiji. Ona je u porodilištu dobila sve ono što joj je bilo potrebno u prvim satima života, ljubav, pažnju, pa i nadimak Nera, po grčkoj boginji hrabrosti. Taj nadimak je od Milice na kraju i napravio pravu ratnicu, ženu i majku za primjer, koja je danas uspješna novinarka, spisateljica, talentovana glumica

Od Gnjilana 1994. do Leskovca 2022. godine, put je bio dug, trnovit i na samom početku, težak. Ona je usvojena, a na najsuroviji način je saznala da nije biološko dijete  porodice Nikolić, Svetlane i Ljubiše, i to od svojih vršnjaka, tokom bombardovanja Srbije 1999. godine: ” Imala sam pet godina, 1999, kada sam saznala da sam usvojena i to na ružan način, od djece na ulici. Oni su to čuli od roditelja, pa su se malo igrali rata protiv mene. Poslije sam saznala da sam usvojena sa tri i po mjeseca i da sam rođena na Kosovu.

Svetlana i Ljubiša, bračni par iz Leskovca koji nije mogao da ima djece, bili su puni ljubavi od prvog trenutka kada su je uzeli u ruke. Kada im je rekla šta je čula od svojih drugara, oni su joj rekli da oni možda nisu njeni biološki roditelji, ali da je ona sigurno njihova kćerka: ” Sjećam se, majka mi je tada to lijepo objasnila i ja sam to, kako kažu, lijepo prihvatila. Tad mi je mama objasnila da nije mogla da me rodi, ali da me je nosila u srcu, kao i da me je druga teta rodila. Ona nije mogla da me zadrži, a da su oni silno željeli bebu.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE

 

Preporučeno