Amara, koji živi u Sarajevu, odgajao je otac pretpostavljajući da mu je majka preminula. Međutim, u podrumu je otkrio fotografiju svoje majke s porukom: „Dakle, znaš, sine, da su ti lagali o tvom podrijetlu.“ Ena, njegova majka, bila je prisiljena rastati se od sina, podnoseći tjeskobu zbog mogućeg da se nikada više neće susresti s njim. Tri desetljeća kasnije, otkriva se istina koja duboko mijenja živote svih uključenih.
Došao je na svijet kao Amar S. u Sarajevu, u kući koja je imala raščupanu vanjštinu obilježenu rupama od metaka iz ratnog vremena i pružala pogled na okolnu šumu. Odgojen od strane svog oca Samira – strogog, tihog i ponosnog muslimana – iskusio je kućanstvo u kojem su se emocije rijetko izražavale. U domu je nedostajalo fotografija na zidovima, starih albuma i bilo kakvih ostataka prošlosti. Osim toga, bio je bez majke.
Preminula je dok si bio/bila još u djetinjstvu. Svaki put kad bi Amar pokušao dalje pitati, otac bi odgovorio da nema više što saznati.
Svaka osoba slijedi svoje jedinstveno životno putovanje, kao što je primjer Veljka iz Valjeva, čiji je povratak u Srbiju iz inozemstva potaknut smrću brata, što ga je navelo da osjeti duboko kajanje. Slično tome, treba uzeti u obzir i žaljenje majke koja je napustila sina i otišla.
Amar se ne sjeća svoje biološke majke; odgajan je s uvjerenjem da je preminula i da mu ništa ne nedostaje, budući da je njegova baka Fadila ispunila ulogu majke. Pruža mu toplinu, nježne riječi i ljubav koju samo žena može pružiti malom djetetu. Fadila ga je njegovala hraneći ga, kupajući ga i obrazujući ga, pripremajući ga za životne izazove. Međutim, kad god bi se raspitivao o sudbini svoje majke, njezin je dosljedan odgovor bio da je premlad da bi shvatio situaciju.
Tako je Amar odrastao u uvjerenju da mu je majka preminula i da pripada jedinstvenom svijetu, jednom imenu i jednoj religiji. U školi je izbjegavao praznike i upite o svojoj obitelji. Živio je u tišini, noseći neizrecivu prazninu koju nije mogao shvatiti.
Poruka koja je unijela preokret u njegov život otkrivena je u prašnjavom podrumu. Jednog poslijepodneva, dok je pospremao podrum, 30-godišnji student sociologije naišao je na staru, izblijedjelu kutiju skrivenu iza iznošene komode. Unutra je pronašao razne papire, nekoliko dječjih odjevnih predmeta i jednu fotografiju.
Slična priča se razvija kada Munevera, dok se odmara u krevetu, otkriva svom sinu Eldaru pravi prikaz njihovog podrijetla; međutim, zaključak njihove priče značajno se razlikuje.
Na monokromatskoj fotografiji prikazana je mlada žena s pedantno njegovanim licem i blagim osmijehom. Na poleđini su plavom kemijskom olovkom ispisane sljedeće riječi:
„Mom sinu Aleksi. Ako ikada pokušaš otkriti istinu – Mama Ena.“
Amar je osjetio iznenadni zastoj daha. Alexa? To nije ime kojim se koristi.
“Aleksa…” promrmljao je. “Tko je Aleksa?”
U tom trenutku, sve što je razumio o svom podrijetlu raspalo se.
Suočavanje s ocem predstavljalo je njegov najveći strah. Te večeri, fotografija se našla na kuhinjskom stolu. Ušavši u sobu, Samir se zaustavio, shvativši da nema puta za bijeg.
„Tko je ona?“ upita Amar drhtavim glasom. „A zašto slika pokazuje da sam ja Aleksa?“
Nakon kratke tišine, otac je sjeo, kao da mu noge nisu imale snage da ga podupru.
Amar je strpljivo sjedio, uzimajući čašu vode dok je slušao. Međutim, nije dobio nikakav odgovor. U početku se suočio sa znatnim otporom; druga osoba se pretvarala da ne zna o čemu se radi, čak je tvrdila da ne prepoznaje osobu na fotografiji i odbacila Amarove upite kao glupe. To je izazvalo vidljivu uznemirenost kod Amara, koji ga je poticao da kaže istinu, jasno dajući do znanja da ga više nikada neće vidjeti ako odluči ne poslušati.
Zatim je počeo govoriti: Zvala se Ena, Srpkinja i kršćanka. Upoznali smo se u Sarajevu prije izbijanja rata. Unatoč okolnostima, među nama je procvjetala ljubav. Rođen si 1994. godine. Suočila se s ogromnim pritiskom svoje obitelji, dok sam ja pokušavao pobjeći od svoje. Na kraju, više nije mogla izdržati. Kako bismo nagovorili njezinog oca da prihvati našu zajednicu, krstili smo te kao Aleksa; međutim, ta se gesta pokazala nedovoljnom za njega. Otišla je, ostavljajući mene s tobom. Kad sam shvatio da se neće vratiti i da je naša veza došla do kraja, odlučio sam te nazvati Amar. Iako si kršten kao Aleksa, odgojio sam te prema svojim uvjerenjima. Tvoja majka nije umrla, ali… Mučio sam se pronaći riječi da ti objasnim da je otišla, rekao je Samir, grlo mu se steglo od emocija.
„Jesam li bio svjestan ovoga? Promijenio si mi ime? Moju vjeru? Moj identitet?!“ uzviknuo je Amar.
Moja je namjera bila zaštititi te, zaštititi te od patnje i spasiti te od muke bivanja uhvaćenim između dvaju područja.
Dvije vjere, dva kraljevstva – jedna istina. Nekoliko dana Amar je šutio. Lutao je gradom, posjećujući i crkve i džamije. To razdoblje razmišljanja potaknulo ga je da prouči svaki aspekt svog postojanja – svoj identitet, svoj jezik i svoju baštinu.
U tišini parka razmišljao je: „Ako sam rođen kao Aleksa, zašto moram preuzeti drugačiji identitet?“
U njemu je živjela bolna, ali neodoljiva potreba – pronaći Enu. Nastojao je otkriti istinu o tome što se dogodilo i postaviti pitanje: Zašto?
Potraga za Enom, popraćena upitom “Jesam li ti ikada nedostajao?”, navela je Amara – poznatog i kao Aleksa – da istraži matične knjige, prošle adrese, obiteljske veze i društvene mreže. U toj potrazi otkrio je značajan trag: Ena se preselila u Novi Sad prije više od deset godina. Udana je i nema druge djece, a trenutno je zaposlena kao profesorica njemačkog jezika.
Poslao je pismo koje je sadržavalo samo jednu izjavu:
“Ja sam Amar, iako sam rođen kao Aleksa. Ima li to ikakvo značenje za tebe i bi li želio razgovarati?”
Odgovor je stigao dva dana kasnije. „Jesam. Čitam ovo dok su mi suze u očima. Doista sam bila kukavica. I da – nedostajala si mi svaki dan.“
Prvi susret majke i sina dočekan je tišinom, što ju je navelo na pomisao da je riječ o nesporazumu. Sumnjala je da bi njezin bivši suprug mogao tražiti odmazdu nad njom. Unatoč tome, odlučila je organizirati sastanak, bez obzira na autentičnost poruke. Sastali su se u kafiću uz Dunav. Ena je zadržala isto blago držanje zabilježeno na fotografiji, iako s dodatnim borama iskustva urezanim oko očiju.
„Bila sam samo dijete, ispunjeno strahom. Oboje smo iskusili taj strah. Godinama sam se držala tvoje slike, ali na kraju sam je pustila jer je bol postala prejaka. Bojala sam se da ćeš me početi prezirati. Rat nam je, kao što znaš, mnogo donio, a još više oduzeo“, rekla je Ena.
„Ne gajim nikakvu mržnju prema tebi. Jednostavno… nisam siguran u svoj identitet“, rekao je Amar, gledajući u rijeku.
„Vi ste moj sin. Amare, Aleksa, vi utjelovljujete ono što je u vama; i ja i on smo dio vas, zajedno s istinom“, izjavila je Ena.
Pomirenje s ocem Amar se vratio kući i zatekao oca kako čeka njegov dolazak. Stariji čovjek izgledao je iscrpljeno i raščupano, naizgled odvojen od vlastite biti, kao da je gajio duboko ukorijenjen strah od nadolazećeg ishoda; bojao se da bi ga sin mogao napustiti u nevolji.
Jeste li je pronašli? Upravo to pokušavam. Razgovarali smo i moram reći da moji osjećaji prema vama ostaju nepromijenjeni; vi ste moj otac i želim vas uvjeriti da se ne morate bojati mog napuštanja. Međutim, također vam moram reći da vam nikada neću moći oprostiti što ste mi promijenili ime i preoblikovali identitet, tretirajući me kao da sam predmet, a ne vaše dijete.
Samir je pognuo glavu. „Nisi predmet koji se može posjedovati. Bila si mi sve, a pomisao da bih te mogao izgubiti ispunjavala me strahom. Zato sam te nastojao prisvojiti isključivo za sebe“, plakao je.
Amar se digao na noge, prišao mu bliže i, prvi put u životu, zagrlio ga.
Kakva je trenutna životna situacija Amara ili Alekse? Trenutno, Amar – ili Aleksa – živi dvostrukim postojanjem u odnosu na istinu. Slavi i Bajram i Božić. Piše eseje koji istražuju teme identiteta i oprosta. Osim toga, posjetio je grobove oba djeda, jednog muslimana i drugog pravoslavca.
Iako ga u putovnici identificira kao Amara, u dnevniku koji vodi za osobna razmišljanja koristi potpis A. Sehić. Tvrdi da to predstavlja njegovo puno ime, sažeto u jednom slovu.
Ponekad istina nije ni jednostavna ni nedvosmislena. Samo kroz Alija pojedinac može postići istinsku slobodu.
Elma je te večeri dugo zurila u ekran telefona, dok je Ennino priznanje majčinske tuge i kajanja odjekivalo u njoj. Amarova poruka probudila je sva njezina sjećanja – i radosna i bolna – zakopana pod slojevima vremena. Srce joj je bilo prepuno tuge i žaljenja.
“Jesam. Dok ovo čitam, suze mi pune oči. Priznajem svoju kukavičluk. Doista, nedostajao si mi svaki dan.”
Izgovaranje tih riječi nadilazilo je puku ispovijest; poslužilo je kao prizivanje prošlog doba koje je za nju odavno izblijedjelo. Ena se prisjetila svojih adolescentnih godina, obilježenih nesigurnošću i strepnjom. Kao mlada djevojka u Sarajevu, zaljubila se u muškarca koji je dolazio iz drugačijeg svijeta – obilježenog različitim vjerskim uvjerenjima i običajima. Dok je ljubav cvjetala, također je drhtala pod teretom obiteljskih očekivanja i društvenih utjecaja.
Našla sam se zarobljena između obveza dužnosti i čežnje za oslobođenjem. Neizvjesnost je okruživala moju sposobnost da ispunim uloge dobre supruge i majke. Dubok strah od gubitka identiteta me obuzimao.
Prihvaćanje uloge koju joj je život namijenio pokazalo se izazovom, zbog čega se Ena osjećala pod pritiskom i nemoćno, što ju je na kraju potaknulo na odluku o odlasku. Njezin odlazak nije prošao bez muke. Prisjetila se tog hladnog jutra kada je skupila nekoliko stvari, ostavila pismo i tiho izašla kroz vrata.
Odlazak iz Amare bio je moj najveći poraz, slomio mi je srce. Međutim, nisam bila sigurna kako ostati. Situacija je obuhvaćala mješavinu gorčine i slatkoće; nije bio samo raj, jer su postojali brojni sporovi. Moj otac nije odobravao moju vezu s njim. Unatoč činjenici da je u Sarajevu bilo društveno prihvatljivo da se Srpkinja upusti u vezu s muslimanom, moji roditelji su to smatrali činom izdaje. Ipak, kada je izbio rat, ostali smo zajedno. Dopustila sam da me vode emocije. U mladosti, pomisao da ga ostavim osjećala se kao smrtna presuda. Intenzivno sam se vezala za Samira, čak i na štetu obiteljskih veza. Tada si ti ušao na ovaj svijet… Okolnosti su izmakle kontroli, a okruženje za nas Srbe u Sarajevu postalo je neodrživo, što je zahtijevalo moj odlazak… Kako je vrijeme prolazilo, bol se produbljivala. Suzdržala sam se od traženja tebe kako bih izbjegla ponovno otvaranje rane; bila sam izgubljena u pogledu toga kako se nositi s tim i na kraju sam odlučila pustiti… Eto ti, Aleksa, to je potpuna istina.
Godinama je podnosila veliku patnju, no ipak joj je nedostajalo hrabrosti da se vrati. Sram i strah spriječili su je da priđe čovjeku kojeg je voljela iznad svega.
Nakon što je primila njegov poziv, Ena je isprva osjetila strah. Hoće li gajiti ogorčenost prema njoj? Hoće li joj moći oprostiti?
“Osjećala sam kao da mi je srce zapelo u grlu. Iako sam svjesna da sam propustila brojna iskustva, moja nada je ostala nepokolebljiva.”
Okupljanje su obilježile suze, tišina i neizgovorene riječi. Početni zagrljaj poslužio je kao oproštaj i novi početak.
Na koji su način obnovili svoju vezu? Trenutno Ena i Amar vode svakodnevne razgovore. Razmjenjuju uspomene, težnje i tjeskobe. Dok Ena nastoji nadoknaditi protekle godine, shvaća da ni vrijeme ni verbalni izrazi ne mogu vratiti ono što je izgubljeno u prošlosti.
“Nakon trideset godina pauze otkrivam nijanse majčinstva. Svaki dan pruža novu priliku za učenje. Shvatila sam da ljubav nadilazi utjecaj pogrešaka.”
Amar je svoju priču prenio na svojoj Facebook stranici s namjerom da odjekne kod drugih, navodeći: „Svako dijete ima pravo razumjeti svoje podrijetlo. Osim toga, svakom roditelju treba pružiti priliku da traži pomirenje. Iako je putovanje izazovno, ostaje ostvarivo.“
