Treba li djeci u BiH ograničiti društvene mreže? Sve više roditelja strahuje zbog sadržaja koji gledaju
Društvene mreže postale su dio svakodnevice gotovo svakog djeteta. Već sa 10 ili 12 godina mnogi bez problema otvaraju profile na TikToku, Instagramu i drugim platformama, a nerijetko provode sate uz sadržaj koji im se prikazuje.
Roditelji često nemaju potpunu kontrolu nad tim šta njihova djeca gledaju, s kim razgovaraju i kakve će im objave algoritam ponuditi. Upravo zbog toga sve češće se otvara pitanje treba li maloljetnicima u Bosni i Hercegovini dodatno ograničiti pristup društvenim mrežama.
Nije problem samo vrijeme provedeno pred ekranom
Iako se mnogo govori o tome koliko djeca koriste telefone, stručnjaci i roditelji sve više pažnje usmjeravaju na sam sadržaj koji im je dostupan.
Algoritmi društvenih mreža vrlo brzo „uče“ šta korisnika privlači. Kada dijete pogleda određenu vrstu videa, platforma mu može početi nuditi sve više sličnih sadržaja.
To mogu biti bezazleni i korisni snimci o sportu, muzici, školi ili zabavi, ali postoji mogućnost da dijete naiđe i na nasilne snimke, opasne izazove, neprikladan seksualizirani sadržaj ili objave koje stvaraju nerealnu sliku o izgledu, novcu i načinu života.
Neke zemlje već pooštravaju pravila
Pitanje zaštite djece na internetu više nije samo tema za roditeljske razgovore. Pojedine države već pokušavaju uvesti strožija pravila za korištenje društvenih mreža među maloljetnicima.
Australija je, između ostalog, uvela granicu od 16 godina za otvaranje naloga na određenim velikim društvenim platformama, dok se i u evropskim zemljama sve više govori o dodatnoj zaštiti djece u digitalnom prostoru.
Ipak, sama zabrana ne bi nužno riješila problem.
Dijete može unijeti lažnu godinu rođenja, otvoriti novi profil ili jednostavno preći na neku drugu aplikaciju. Zbog toga se sve češće razmatraju rješenja koja bi se više fokusirala na zaštitu djece nego na potpunu zabranu.
Šta bi moglo biti rješenje?
Jedna od mogućnosti jeste da profili maloljetnika po automatizmu budu podešeni kao privatni. Također bi se mogla dodatno ograničiti mogućnost komunikacije sa nepoznatim osobama, dok bi sadržaj koji nije primjeren određenoj dobi morao biti mnogo strožije filtriran.
Važnu ulogu imaju i roditelji. Razgovor sa djetetom o tome šta gleda, s kim komunicira i zbog čega određeni sadržaj može biti opasan često može biti jednako važan kao i tehnička ograničenja.
U Bosni i Hercegovini se o sigurnosti djece na internetu često počne ozbiljnije govoriti tek kada se dogodi problem – poput opasnog izazova koji se širi među djecom, snimka vršnjačkog nasilja ili slučaja uznemiravanja putem društvenih mreža.
Zato se pitanje ne bi trebalo svoditi samo na to treba li djeci potpuno zabraniti društvene mreže. Mnogo važnije pitanje je kako omogućiti da djeca koriste internet, a da pritom budu što bolje zaštićena od sadržaja i osoba koje mogu ugroziti njihovu sigurnost
