Majka ga napustila nakon samo tri dana, a oca mu je odnijela Srebrenica: Sreo ju je samo tri puta i odlučio da je više nikada ne potraži

Amir Šečić odrastao je noseći teret koji nijedno dijete ne bi trebalo da upozna. Oca nikada nije imao priliku upoznati jer je stradao u Srebrenici, dok ga je majka napustila kada je imao svega tri dana.

Veći dio djetinjstva i mladosti proveo je u Domu za napuštenu i nezbrinutu djecu u Tuzli. Umjesto odrastanja uz roditelje i toplinu porodičnog doma, Amir je najranije godine života proveo pokušavajući da razumije zbog čega je ostao sam.

Ipak, uprkos svemu što ga je zadesilo, nije dozvolio da ga život slomi. Iz svega što je proživio pokušao je izvući snagu i izgraditi sebe kao čovjeka na kojeg može biti ponosan.

Svoju životnu priču pretočio je i u knjigu „Teško da sam bio dijete“, čiji sam naslov dovoljno govori o djetinjstvu koje mu je bilo uskraćeno.

„Nisam bio napušten od svih. Dragi Bog bio je uz mene i davao mi snagu da krenem dalje“, govorio je Amir.

Djetinjstvo bez roditelja

Odrastanje u domu za njega nije bilo jednostavno. Ipak, upravo tamo naučio je koliko čovjek mora biti snažan kada nema nikoga ko će ga zaštititi.

U Domu su uglavnom živjela djeca koja su, poput njega, prošla kroz ratne strahote. Mnogi su ostali bez svojih najbližih, pa su dijelili slične sudbine i bol koja se teško mogla opisati riječima.

Amir je, osim oca, izgubio i veliki dio porodice sa njegove strane.

Posebno ga je boljela činjenica da oca nikada nije upoznao. Njegov otac stradao je u Srebrenici, dok je Amir još bio dijete koje nije ni moglo razumjeti šta se događa.

Njegova majka bila je trudna kada je njegov otac poginuo. Nakon što je iz ratnog pakla Srebrenice stigla u Tuzlu, donijela je odluku koja će obilježiti cijeli Amirov život – napustila ga je kada je imao samo tri dana.

Za dijete koje je tek došlo na svijet počeo je život bez majke i oca.

Majku je vidio samo tri puta

Jedna od najbolnijih činjenica iz Amirove priče jeste da je svoju majku tokom života sreo svega tri puta.

Prvi put vidio ju je onog dana kada ga je rodila.

Drugi susret dogodio se kada je imao deset godina.

Treći, i posljednji, bio je na njegovom punoljetstvu.

Godinama je pokušavao razumjeti zašto ga majka nikada nije posjećivala u domu i zašto nije željela biti dio njegovog života.

Kao dijete vjerovatno je tražio odgovor na pitanje koje ga je pratilo kroz odrastanje – zašto ga je majka ostavila?

Odgovor koji je želio nikada nije dobio.

Kada je postao punoljetan, odlučio je da još jednom pokuca na njena vrata. Živjela je nedaleko od Tuzle, prema Mramoru.

Amir nije otišao da traži novac, imovinu ili bilo šta materijalno. Želio je samo da sazna da li njegova majka uopće zna koji je dan.

Bio je to njegov rođendan.

Međutim, odgovor koji je dobio duboko ga je pogodio.

Rekla mu je da je taj dan za nju kao i svaki drugi.

U tom trenutku Amir je, kako je opisao, shvatio da između njih više nema ničega što ih povezuje.

„Okamenio sam se i prestao se nadati“, prisjećao se tog susreta.

Uprkos svemu, nije prestao vjerovati u ljubav

Iako je od najranijeg djetinjstva bio uskraćen za roditeljsku ljubav, Amir nije odlučio da se zatvori prema svijetu.

Naprotiv, govorio je da posebno želi naučiti šta znači voljeti i biti voljen.

Za većinu ljudi ljubav roditelja i porodice nešto je što se podrazumijeva. Za njega je to cijelog života bilo nešto što je gledao izdaleka i pokušavao razumjeti.

„Trudim se, polako učim. Vjerujem da ću jednog dana znati dati i primiti ljubav“, govorio je Amir.

Ta njegova želja možda najbolje pokazuje koliko je, uprkos svemu što mu je život oduzeo, ostao čovjek koji želi vjerovati u dobro.

 

Nakon knjige javili se ljudi iz porodice

Objavljivanje knjige „Teško da sam bio dijete“ donijelo je nove promjene u njegov život.

Amir je stekao nove prijatelje i ljude koji su željeli upoznati njegovu priču. Međutim, dogodilo se i nešto što ga je dodatno iznenadilo.

Počeli su mu se javljati članovi porodice njegovog oca.

Neki od njih živjeli su u Americi, drugi širom Evrope. Prema Amirovim riječima, znali su za njegovu sudbinu, ali ga tokom svih tih godina niko nije potražio.

Tek nakon što je njegova životna priča postala javna, neki su odlučili da stupe u kontakt s njim.

Tada je saznao i da su pojedini članovi porodice na njegovoj babovini u Srebrenici počeli graditi kuću.

Amir kaže da mu materijalne stvari nisu najvažnije i da od njih ništa ne traži.

Njegov život, kako je sam govorio, naučio ga je da čovjek može graditi svoj put čak i kada počne bez ičega.

Iz najtežeg djetinjstva želio je napraviti novi početak

Amir nije želio da cijeli život bude obilježen riječju „napušten“.

Umjesto toga, pokušao je vlastitim radom i trudom pokazati da čovjek može krenuti naprijed čak i kada mu početak nije bio nimalo lak.

Njegova najveća želja bila je da postane samostalan čovjek, vrijedan poštovanja i priznanja.

Njegova knjiga tako nije samo svjedočanstvo o teškom djetinjstvu, već i priča o pokušaju da se iz velike životne boli rodi nešto novo.

Prema tadašnjim najavama, njegova knjiga trebala je biti pretočena i u filmsku priču, što bi njegovu sudbinu moglo približiti još većem broju ljudi.

A iza svega ostaje dječak koji je majku imao samo tri dana, oca nikada nije upoznao i koji je veći dio djetinjstva proveo bez porodice.

Ipak, Amir Šečić nije dozvolio da ga njegova prošlost zaustavi.

Izgubio je mnogo toga što mu je pripadalo po rođenju, ali je pokušao izgraditi ono što mu je život uskratio – vlastiti put, dostojanstvo i vjeru da nakon svega ipak može pronaći ljubav i pripadnost.