Jedan naizgled običan prizor ispred škole bio je dovoljan da se jednoj majci slomi srce. Ugledala je svoje dijete kako stoji samo, ispod drveta, i jede sendvič, dok su ostali učenici bili okupljeni u grupama. Ono što je nakon toga javno ispričala otvara bolno pitanje: koliko djece svakodnevno proživljava teške trenutke, a da odrasli ne primjećuju koliko im je teško?
Majka Sanela Požegić-Odobašić javno je podijelila potresnu ispovijest o problemima s kojima se, prema njenim riječima, njeno dijete već duže vrijeme suočava u školi.
Tvrdi da je riječ o vršnjačkom nasilju koje je više puta prijavljivala nadležnima, ali da uprkos razgovorima i obraćanjima školskom osoblju nije došlo do promjena koje je očekivala.
Njena poruka izaziva posebno važna pitanja o zaštiti djece, odgovornosti obrazovnih ustanova i odnosu prema roditeljima koji prijavljuju probleme.
Prizor koji joj je slomio srce
Posebno emotivan dio njene ispovijesti odnosi se na trenutak kada je, prolazeći automobilom, ugledala svoje dijete ispred škole.
Dok su se druga djeca družila u grupama, njeno dijete stajalo je samo ispod drveta i jelo sendvič.
“Jutros sam naišla automobilom i ugledala svoje dijete kako samo stoji ispod jednog drveta i jede sendvič. Sam… Dok su druga djeca bila u grupicama, moje dijete je stajalo postrani.”
Za prolaznika bi takav prizor možda djelovao sasvim obično. Međutim, za majku koja već duže vrijeme pokušava riješiti probleme o kojima govori, taj trenutak imao je mnogo dublje značenje.
“Možda je nekome to samo običan prizor. Meni je to bio prizor koji mi je slomio srce.”
Iako sam prizor djeteta koje stoji samo ne predstavlja dokaz vršnjačkog nasilja, majka ga opisuje kao jedan od trenutaka u kojima je posebno snažno osjetila koliko je njeno dijete, prema njenom iskustvu, usamljeno u školskom okruženju.
“Mama, ja mrzim školu”
Jedna od rečenica koje je majka izdvojila u svojoj objavi posebno je potresna.
Kako navodi, njeno dijete kod kuće može biti nasmijano, veselo i raspoloženo za igru i razgovor. Ali kada se spomene škola, raspoloženje se mijenja.
“Mama, ja mrzim školu.”
Ove riječi, prema njenom svjedočenju, nisu samo prolazna dječija reakcija, nego dio problema na koji pokušava ukazati već duže vrijeme.
Djeca koja doživljavaju odbacivanje, ponižavanje ili druge oblike vršnjačkog nasilja ne moraju uvijek otvoreno govoriti o svojim osjećajima. Neka se povlače, neka izbjegavaju razgovor, a neka pokazuju snažan otpor prema odlasku u školu.
Ipak, takve promjene same po sebi ne dokazuju nasilje. One mogu biti znak da je potrebno pažljivo razgovarati s djetetom i utvrditi šta se događa.
Majka tvrdi da je više puta tražila pomoć škole
U svojoj ispovijesti Sanela navodi da se više puta obraćala školi, očekujući da će njene prijave biti ozbiljno razmotrene i da će dijete dobiti potrebnu zaštitu.
Međutim, tvrdi da su razgovori često završavali raspravama o ocjenama, školskim obavezama i ponašanju njenog djeteta, umjesto fokusiranjem na nasilje koje je prijavljivala.
“Kada god bih došla prijaviti nasilje, razgovor bi se nekako ponovo okrenuo prema mom djetetu. Donosio se dnevnik, govorilo se o njegovim ocjenama, njegovom ponašanju, njegovim obavezama, o tome šta on ne radi kako treba. Uvijek je nekako ispalo da je problem u mom djetetu.”
Naglašava da nije dolazila u školu kako bi tražila opravdanja za ocjene ili školske obaveze, već kao roditelj koji pokušava zaštititi svoje dijete.
Njene tvrdnje o reakcijama školskog osoblja predstavljaju njeno lično svjedočenje. Bez uvida u dokumentaciju i očitovanje škole nije moguće nezavisno utvrditi šta je sve poduzeto nakon prijava.
“Ne tražim poseban tretman za svoje dijete”
Sanela ističe da ne očekuje da njeno dijete bude oslobođeno školskih obaveza, kritika ili odgovornosti za vlastito ponašanje.
Ono što zahtijeva jeste da se njegove pritužbe saslušaju i da se svaka prijava mogućeg nasilja ozbiljno ispita.
“Ne tražim da moje dijete ima poseban tretman. Ne tražim da ga neko štiti od svake kritike. Ne tvrdim da je moje dijete bez greške. Ali tražim da se, kao i svako drugo dijete, zaštiti od nasilja.”
Poručuje da bi svako dijete trebalo imati pravo na školovanje bez straha, poniženja i osjećaja da ne pripada sredini u kojoj svakodnevno provodi veliki dio vremena.
Koliko puta roditelj mora zatražiti pomoć?
U nastavku objave ova majka postavlja niz pitanja koja se ne odnose samo na njen slučaj, nego otvaraju širu raspravu o tome kako obrazovne ustanove postupaju kada roditelji prijave vršnjačko nasilje.
“I pitam se: koliko još puta roditelj treba pokucati na školska vrata? Koliko puta treba prijaviti isti problem? Koliko još dječijih suza treba biti proliveno da bi neko shvatio da je problem ozbiljan?”
Vršnjačko nasilje može se manifestovati na različite načine, uključujući fizičke napade, vrijeđanje, prijetnje, ponižavanje, namjerno isključivanje iz društva ili uznemiravanje putem interneta.
Zbog toga je važno da prijave budu razmotrene pažljivo, bez unaprijed donesenih zaključaka o djetetu koje prijavljuje nasilje ili o drugoj djeci koja se u prijavi spominju.
Zaštita djece podrazumijeva utvrđivanje činjenica, odgovarajuće postupanje škole i uključivanje stručnih službi kada je to potrebno.
“Moje dijete nije samo broj u dnevniku”
Pred kraj svoje poruke Sanela naglašava da je kao roditelj pokušala učiniti sve što je mogla kroz prijave, razgovore i dolaske u školu.
Sada, kako kaže, očekuje da i nadležne institucije učine svoj dio posla.
“Moje dijete nije samo broj u dnevniku. Nije samo ocjena. Nije samo učenik koji ima svoje obaveze i nedostatke.”
Svoju ispovijest završava porukom da neće prestati govoriti o problemu dok ne osjeti da je neko zaista saslušao njene prijave.
Priča koja otvara pitanje odgovornosti
Ova ispovijest podsjeća na važnost pravovremenog prepoznavanja problema s kojima se učenici suočavaju, ali i na potrebu da se svaka prijava vršnjačkog nasilja provjeri odgovorno i nepristrasno.
Za sada su javnosti predstavljeni navodi majke. Bez dodatnih informacija nije moguće donositi konačne zaključke o odgovornosti pojedinaca ili postupanju škole.
U središtu slučaja ipak mora ostati dobrobit djeteta, njegova privatnost i pravo na sigurno obrazovno okruženje.
Jer nijedno dijete ne bi trebalo osjećati strah od odlaska u školu, a nijedna prijava mogućeg nasilja ne bi smjela ostati bez ozbiljnog razmatranja.
