Jovica, rodom iz Bileće, našao se napušten od svoje porodice, jer mu je sestra prisvojila svu imovinu; međutim, na kraju mu je život na kraju vratio sve.
U jednom selu u blizini Bileće u južnoj Hercegovini, gdje vjetar igra među drevnim kamenim nastambama i tišinom ispunjava prazninu koju ostavljaju riječi, živio je skromni čovjek po imenu Jovica V., jedini potomak svojih roditelja. Njegov narativ ne liči na bajku; umjesto toga, služi kao svjedočanstvo istinske odanosti, tihe izdržljivosti i nepravde — ali takođe ilustruje kako, ponekad, sudbina može da obnovi ono što je život oduzeo.
Život koji nije izabrao, ali je odlučio da izdrži. Jovica je bio čovjek skromnih težnji, odlikovao se tihim držanjem i jednostavnošću. Nikada nije stupio u brak. Mnogi bi mogli da primijete, „nema ni psa ni mačete“, i ostave to na tome. Ipak, Jovica je posjedovao nešto mnogo veće — bezgranično srce i nepokolebljivu posvećenost.
U trenutku, život se preokrenuo kada su njegovi roditelji doživjeli uzastopne moždane udare. Majka je bila prikovana za krevet, dok je otac ležao nepokretan i dezorijentisan, jedva da je mogao da prepozna one u njegovom prisustvu. Jovica je napustio sve svoje obaveze – primanja, sezonsko zaposlenje i rijetke komunikacije sa prijateljima – da bi se u potpunosti posvetio njihovoj brizi.
Okupljao ih je, hranio ih kašikom i mijenjao ih kao što bi se brinulo o djeci. Noću bi se budio kako bi se uvjerio da dišu, a tokom dana ih je prevozio na ljekarske preglede, krećući se seoskim putevima u kolima. Stekao je znanje za mjerenje krvnog pritiska, davao razne terapije i molio se Bogu za snagu da istraje. Tokom ovog iskustva, nikada se nije žalio.
Sestra je sve prisvojila, rezonujući da „on ionako nema porodicu“. Za razliku od njega, ona, koja godinama nije posjećivala porodičnu kuću, iznenada se pojavila na dan podjele nasljedstva. Iako su im roditelji još uvijek bili živi, oni su bili nemoćni. Jovica je održavao njihovu brigu, a ona je znalački tvrdila da je sve dostupno.
Iskorištavajući slabost i poodmakle godine svojih roditelja, sestra je sebi prisvojila kuću i imanje, obrazlažući svoje postupke svojim rođacima izjavom: „Šta će Jovici, fali mu porodica, a nema ni psa ni mačetu. Ja imam djecu, imam obaveze prema njima.“
Tako je sve što je Jovica godinama sačuvao, organizovao i renovirao – cjelokupno ulaganje u kuću – na kraju preneto na pojedinca koji je godinama nije posjećivao. Ostao je bez ičega.
Samoća praćena čistom savješću. Nakon smrti roditelja, Jovica se našao u izolaciji, bez ikakve imovine, prebivališta i zakonskih prava. Sestra mu je uskratila mogućnost da živi u kući njihovih roditelja, što ga je navelo da potraži utočište u trošnoj pomoćnoj zgradi koja se nalazi na ivici sela. U zimskim mjesecima podnosio je hladnoću u njenim okvirima, oslanjajući se za toplotu na šporet “Smederevac”, a sve to bez pristupa tekućoj vodi.
Ipak, tada se uzdržao od bilo kakvih pritužbi. On je samo artikulisao:
„Oni su me doveli na ovaj svijet i njegovali moj razvoj. Sada je moja odgovornost da im uzvratim brigom. Ako roditelj ne želi da izdržava svoje dijete, ko će drugi?“
Sudbina mu je vratila dostojanstvo; međutim, kako to često biva, nepravda nije vječna. Poslije nekoliko godina, djeca njegove sestre prodala su naslijeđenu imovinu i zadržala prihod. Sestrino zdravlje se pogoršalo, njena porodica se raspala, a sinovi su je napustili. Kuća sada stoji u ruševinama, prazna i progutana korovom.
Nasuprot tome, Jovica je, uprkos svojoj poniznosti i finansijskim mukama, zaslužio divljenje cijelog regiona. Zajednica mu je obezbijedila drva za ogrev i pomoć u hrani, dok su mjesna crkva i opština prikupili sredstva za izgradnju skromne montažne kuće na zemljištu koje je dobio od prijatelja.
U testamentu mu je ljekar u penziji, kome je Jovica svojevremeno besplatno pomagao na imanju, zavještao skromnu, ali dobro održavanu rezidenciju u blizini Trebinja. U ovoj kući trenutno živi Jovica sa psom kojeg je udomio, a koji ostaje uz njega.
Istina traje, a vrli pojedinci se nikada ne previđaju. Narativ Jovice iz Bileće danas se prepričava kao oličenje časti, požrtvovanosti i poštenja. Ne posjedujući ništa, ponudio je sve. Za razliku od onih koji su tražili da uzmu, on je izabrao da njeguje. Dok su mnogi izbjegavali odgovornost, on je nosio teret drugih.
Iako možda nije ostavio nijednog nasljednika, Jovica je zavještao značajno nasljeđe — ono koje je primjer čovječnosti. Kako on sam kaže:
„Možete izgubiti svoj dom, svoje bogatstvo i svoju imovinu; međutim, ako izgubite svoje dostojanstvo, ostajete bez ičega.“
