Dino Bešlić odaje počast na očevom grobu: Emotivan susret Dan nakon pokopa ikone narodne glazbe Halida Bešlića, njegov sin, Dino Bešlić, posjetio je grob kako bi u tihoj kontemplaciji izrazio posljednju počast ocu. Po dolasku je naišao na niz cvijeća, vijenaca i iskrenih poruka, koje su ga duboko dirnule i poslužile kao podsjetnik na značajan utjecaj koji je Halid imao na živote mnogih.
Značajan oproštaj, značajni simboli Halidov sprovod održan je 13. listopada u Sarajevu, uz komemoraciju, jenuzu i ceremoniju na gradskom groblju “Bare” u skladu s islamskim tradicijama. Izvješća pokazuju da je na sprovodu bilo između 50.000 i 100.000 ljudi, uključujući kolege, prijatelje i znatan broj štovatelja.
Po Dinovom dolasku sljedećeg dana, zatekao je grob okružen raznovrsnim vijencima i cvjetnim aranžmanima, popraćenim dirljivim rukom pisanim porukama. Ova složena manifestacija ljubavi i brige poslužila je kao dirljiv pokazatelj da su Halidov glas i karakter ostali živahni – svjedočanstvo mnogima koji su željeli odati počast njegovom sjećanju.
Razdoblje ozbiljnog razmišljanja otkriva da se, prema izvještajima, Dino nakon ceremonije spustio u grobnu jamu, sudjelujući u sastavljanju dasaka oko lijesa, čime je odao počast tradiciji pokopa posmrtnih ostataka Halida Bešlića. Ovaj čin obilježili su intimnost i emocije, ali lišen pompeznih izraza – bio je to trenutak koji prenosi daleko više nego što bi se bilo kakvim javnim izjavama moglo artikulirati.
Promatrao je mir i tišinu na grobu, okruženom svijećama, cvijećem i značajnim artefaktima. Značajno je da je pored groba bio postavljen mikrofon – predmet koji je imao posebno značenje za Halida, predstavljajući njegovu glazbenu karijeru i glas koji je nekoć odjekivao na raznim mjestima.
Značaj ovog trenutka leži u njegovom odrazu na Halidovu popularnost, kao i na njegove dublje kvalitete: ljubav, poštovanje i vezu s publikom. Način na koji umjetnikov sin pristupa grobu – obilježen iskrenošću, a ne razmetljivošću – pretvara ga u dirljivu gestu oprosta i poštovanja.
Postupci Dina Bešlića ilustriraju da geste često imaju veću težinu od verbalnih izraza. Čak i dan nakon značajnog oproštaja, dok se emocije počinju smirivati - kada je grob okružen pažljivo odabranim simbolima – prisutnost sina služi kao svjedočanstvo trajne ljubavi i nasljeđa.
ZAKLJUČAK:
Sin Halida Bešlića potvrđuje da čovjekov glas nadilazi smrt posjećujući grob i baveći se simbolima koje su drugi ostavili. Njegov glas, glazba i poruka nastavljaju odjeknuti onima koji su ga cijenili i sjećaju se.
Prisutnost cvijeća, poruka i mikrofona služi kao dirljiv podsjetnik da, unatoč gašenju svjetala, sjećanja ostaju. Najznačajnije je da ljubav ne prestaje, već se očituje u trajnim izrazima poštovanja, tišine i prisutnosti.
