Snaga majke pred nepravdom: životna ispovijest Slavke Pajić Đurišić

Uvod: Ispovijesti majki koje su prošle kroz gubitke, bol i nepravdu rijetko koga ostave ravnodušnim. Takva je i priča Slavke Pajić Đurišić iz Sremske Mitrovice, žene čiji je život obilježen nestankom sina, teškom borbom za život kćerke i neumornom snagom da i dalje vjeruje u istinu i pravdu. Njeno iskustvo ne govori samo o ličnoj tragediji već i o širem društvenom problemu – povjerenju u zdravstveni sistem, pravdu i odnos zajednice prema najosjetljivijim životnim situacijama.

Rođenje i nestanak djeteta – rana koja nikada ne zacjeljuje

Krajem decembra 1986. godine Slavka je rodila zdravog dječaka teškog gotovo pet kilograma. Nakon tri dana rutinske njege i podoja, činilo se da je sve u najboljem redu. Međutim, kada je trebalo da napusti porodilište, rečeno joj je da je beba preminula. Bez obdukcijskog izvještaja, bez prilike da vidi tijelo – samo hladna vijest. Slavka je tada izgovorila rečenicu koja je obilježila njen život: „Nikada nisam priznala da mi je sin mrtav. Uvijek sam osjećala da je živ.“

Decenijama kasnije, dok je šetala gradom, ugledala je mladića koji je zapanjujuće ličio na njenog preminulog muža. Kada je saznala da je rođen upravo 1986. godine, izgubila je svijest na ulici. Taj događaj ponovo je probudio sumnju u priče o „nestalim bebama“ u bivšoj Jugoslaviji – fenomenu o kojem se mnogo govorilo, ali nikada do kraja razjasnilo. Prema pojedinim izvještajima i svjedočanstvima, roditeljima je decenijama saopštavano da su im djeca umrla, iako nikada nisu dobili nikakav dokaz.

Zdravstveni problemi i borba s nemogućom trudnoćom

Nakon nestanka sina, Slavkino zdravlje se naglo pogoršalo. Ljekari su je upozoravali da više ne smije zatrudnjeti jer bi to moglo ugroziti njen život. Uprkos tome, sudbina joj je donijela još dvije trudnoće. Tokom jedne od njih razvila je rijetku reakciju – alergiju na fetus, kada tijelo prepoznaje bebu kao strano tijelo i pokušava je odbaciti. Slavka je u tom periodu izgubila čak 30 kilograma, suočavajući se s nesnosnim bolovima i iscrpljenošću. Ipak, odustajanje nije bilo opcija: „Abortus za mene nikada nije bio rješenje, to bi bilo isto što i ubistvo.“

Uprkos medicinskim prognozama, uspjela je iznijeti trudnoću i na svijet donijeti dvije kćerke. One su postale njena životna svjetlost, ali ni to nije značilo kraj teških iskušenja.

Drama sa kćerkom u Bosni – nebriga zdravstvenog sistema

Kada je starija kćerka studirala u Banjaluci, Slavka se suočila s novim paklom. Kćerka je jednog dana pala u komu dok je svirala klavir. Porodica je obaviještena kasno, a birokratske prepreke dodatno su usporile hitnu operaciju: ljekari nisu htjeli intervenirati bez dokumenata iz Srbije. U najtežem trenutku, Slavka je iz Sremske Mitrovice pohitala u Bosnu i zatekla dijete na granici između života i smrti.

U bolnici se suočila s nehumanim uslovima: kćerka je bila zapostavljena, bez adekvatne njege. Slavka je danima sama mijenjala posteljinu, krila se od medicinskog osoblja kako bi ostala uz nju. Na kraju, njeno dijete je proglašeno mrtvim – prerano i bez pokušaja reanimacije. „Doktor mi je rekao: ‘Nema potrebe.’“, svjedočila je, objašnjavajući trenutak u kojem je majčinska nemoć dosegla vrhunac.

Pisanje kao terapija i borba za istinu

Sva bol i nepravda koju je doživjela nisu je uništile, već su je natjerale da pronađe snagu u pisanju. Slavka je pretočila svoje iskustvo u četiri romana, posvećena svojoj djeci – i onima koje je izgubila i onima koje je rodila. Pisanje je postalo njena borba protiv zaborava, način da se istina sačuva i podijeli s drugima.

Njen primjer pokazuje koliko literatura može biti moćno sredstvo za preradu trauma. Stručnjaci za psihologiju često ističu da kreativno izražavanje – bilo kroz pisanje, umjetnost ili muziku – pomaže ljudima da pronađu smisao u bolnim iskustvima i time dobiju snagu za dalji život.

Šira slika: problem „nestalih beba“ i povjerenje u sistem

Slavkina priča nije izolovan slučaj. Tokom posljednjih decenija u Srbiji i regionu pojavile su se brojne ispovijesti roditelja koji vjeruju da njihova djeca nisu umrla u porodilištima, već su nestala pod sumnjivim okolnostima. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu čak je 2013. godine presudio protiv Srbije u slučaju „nestalih beba“, obavezujući državu da roditeljima pruži odgovore i istrage. Nažalost, i dalje mnogi čekaju pravdu.

Ova tema ne odnosi se samo na pojedinačne tragedije, već i na pitanje povjerenja u institucije. Kada roditelji decenijama nemaju odgovor na najteže pitanje – „gdje je moje dijete?“ – društvo gubi vjeru u sistem, a trauma postaje kolektivna rana.

Zaključak

Život Slavke Pajić Đurišić svjedočanstvo je o snazi žene i majke koja se nije predala ni pred najvećim tragedijama. Njena priča nas podsjeća koliko je važno da sistem funkcioniše pravedno, da zdravstvo bude posvećeno pacijentima i da se nikada ne zaboravi da iza svake birokratske odluke stoji ljudski život. Iako je izgubila sina pod nerazjašnjenim okolnostima i kćerku zbog medicinske nemarnosti, Slavka nikada nije izgubila vjeru da istina mora izaći na vidjelo.

Njena poruka je jasna: „Možda je moj sin još uvijek živ. Možda će moji romani otvoriti oči nekome. Ali jedno znam – majčinska ljubav je jača od svake nepravde.“