Iako se mnogi slažu da je standard života bio dosta bolji u vrijeme bivše Juge, ipak će svi pričati i o tome kako se u to vrijeme nije moglo svašta govoriti, pogotovo na konto vlasti, bez obzira da li je to šala ili ne.
Iako se šala o Titu danas može činiti trivijalnom, njezin utjecaj bio je sve samo ne. Novinarka Ženi Lebl je zbog upletenosti u šalu osuđena na teške dvije i pol godine zatvora.
Goli otok je i danas izvor prezira. Ovaj otok, površine manje od pet četvornih kilometara, služio je kao zatvor i mučilište za sve one koji su bili osumnjičeni za prkosenje Titovu režimu. Podaci pokazuju da je u logoru na Golom otoku bio smješten ukupno 16.101 zatvorenik, muškaraca i žena. Među njima je bio i mladi novinar koji je pogriješio ispričavši posve bezazlen vic o maršalu, zbog čega je i kažnjen.
O Josipu Brozu napisane su brojne pjesme, a među najpoznatijima je “Druže Tito ljubičico bela”. Kako piše Blic, žena Lebl, mlada novinarka, zbog autorstva ove pjesme osuđena je u 22. godini na dvije i pol godine zatvora na Golom otoku.
U to vrijeme saznanja o Beograđanki židovskog podrijetla bila su ograničena, a pisanje o njezinu mučnom iskustvu na Golom otoku bilo je zabranjeno. No, 2013. jedan od članaka o njoj objavila je Politika, list u kojem je radila prije uhićenja jer je jedno jutro u redakciji prepričavala vic o Josipu Brozu Titu. Ovu informaciju prenosi portal Patriote Srpske.
Dok je radila u redakciji, kolegica je Ženi Lebl ispričala vic kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju cvijeća s ljubičicom od 100 kilograma, misleći na pjesmu “Druže Tito, ljubičico bijela, voli te sva mladost”. Kada je Žena prepričala vic, fizički su je napale dvije osobe koje su je optužile da je istupila protiv Tita i da nije prijavila osobu koja je dala kontroverznu izjavu.
Najprije je prevezena u logor UDB-e Glavnjača, a zatim u logore Ramski rit, Zabel, Grgur i na kraju Goli otok.
Tijekom razdoblja od travnja 1949. do listopada 1951. bila je zatvorena u pet različitih zatvora i pod pritiskom da promijeni svoj stav i prizna svoju navodnu krivnju. Zbog odbijanja da to učini, isključena je iz „Udruge novinara.
Nakon raspada Jugoslavije, Ženi je izdao knjigu pod naslovom “Ljubičica bielja”. Stekla je ogromnu popularnost i postala bestseler u Izraelu, gdje je živjela do svoje smrti 2009. godine.
Prema pisanju Politike, u opisu koji je žena dala uznemirujuća je priča o njenom boravku u logoru. Prije njezina svjedočenja malo tko je znao da su na istom mjestu bile zatočene i žene.
Jedan od mnogih dirljivih citata iz njezine knjige glasi: “Samo oni koji su iscrpljeni mogu istinski cijeniti vrijednost vode.” Ovaj citat služi kao svjedočanstvo agonije, nevolje i srama koje je Žena Lebl proživjela tijekom svog života. Rođena je 1927. u Aleksincu, a obitelj se 1933. preselila u Beograd, gdje su živjeli dugi niz godina. Unatoč tome što su bili okruženi morem, neutaživa žeđ obitelji Lebl dovela ih je do ruba ludila.
Kad je Ženi puštena, njezin brat Saša je primijetio da sliči na nekoga tko je preživio Auschwitz.
Povratnica s Golog otoka naišla je na nerazumijevanje Beograđana. Jedini koji su je razumjeli bili su članovi njene uže obitelji.
Iseljavanje u Izrael bilo je jedino rješenje. Nakon što je prošla kroz mnoštvo složenosti, nabavila je putovnicu i naposljetku preko Italije stigla u Haifu.
U proljeće 1986. u Jeruzalemu je susrela Danila Kiša. Njihov razgovor prekinuo je dolazak Eve Nahir Panić, bivše zatočenice Golog otoka.
