Sitni detalji o navikama ljudi često prikrivaju vrlo zanimljive priče. Dugi nokat ili slika na kojoj svatko vidi nešto drugačije mogu se činiti trivijalnima, ali iza njih leži povijest, kultura i način na koji naš mozak obrađuje informacije. U ovom radu ćemo se usredotočiti na dva pitanja koja su češće predmet znatiželje i rasprave nego na pitanja o kojima postoje jasne i uravnotežene informacije.
Praksa puštanja noktiju postojala je stoljećima, a njezino značenje se mijenjalo s vremenom i različitim kulturama.
U staroj Kini, veliki nokat, uglavnom na malom prstu, smatrao se znakom visokog ranga. Oni koji se nisu bavili ručnim radom mogli su zadržati duge nokte, dokazujući da su iz viših društvenih slojeva. U određenim regijama ovaj se znak zadržao i danas, kao privatni znak ili običaj.
U nekim razdobljima, uglavnom u istočnim i mediteranskim kulturama, dugi nokat na malom prstu povezivao se s učenim ljudima. To proizlazi iz vjerovanja da oni koji se bave čitanjem, pisanjem i intelektualnim radom održavaju svoje nokte dugima – ne moraju se brinuti o praktičnosti kratkih noktiju.
U svakodnevnom životu, mali nokat najčešće je služio vrlo praktičnoj svrsi. Pojedinci su ga koristili kao improvizirani alat za otvaranje paketa ili dovršavanje manjih zadataka koje je trebalo obaviti. Nastao je iz nužde, a ne iz mode.
U suvremenoj kulturi, podizanje malog nokta uglavnom je individualna odluka, praksa ili estetika. Za neke ljude to je postao njihov identitet, dok drugi to čine iz tradicije bez pridanog značaja. Važno je napomenuti da jedan atribut ne daje nikakve pouzdane informacije o nečijem karakteru ili načinu života.
Optičke iluzije i legenda o lijevoj i desnoj hemisferi mozga
Na internetu su vrlo popularne optičke iluzije koje će vam navodno pokazati jeste li više orijentirani prema “lijevom” ili “desnom” razmišljanju. Jedna od popularnih iluzija prikazuje planinski krajolik; neki ljudi prvo vide dinosaura, dok neki primjećuju dvije osobe u zagrljaju.
Ako prvo vidite ljude kako se grle, onda se od vas očekuje da ste racionalni i analitični. Ako prvo vidite dinosaura, onda se kaže da ste kreativni i intuitivni.
Podjela između lijeve i desne strane mozga proizlazi iz studija koje su otkrile da neki zadaci koriste jednu stranu više od druge. Na primjer, govor je obično povezan s lijevom stranom, dok prostorno razumijevanje više uključuje desnu. No, uobičajena gledišta učinila su ovaj koncept previše jednostavnim.
Sada je shvaćeno da mozak funkcionira kao jedna cjelina.
Postoji stalna interakcija između obje hemisfere, bez obzira na to je li pojedinac angažiran rješavanjem matematičkih problema ili pisanjem kreativnog teksta. Testovi i iluzije koji vas svrstavaju u “lijevi” ili “desni” tip više govore o trenutnoj koncentraciji ili sklonosti nego o stvarnom sastavu mozga.
Optičke iluzije su zanimljive jer pokazuju koliko iskustva, pažnje ili očekivanja mogu igrati ulogu u percepciji. Ono što prvo padne na vidjelo više je određeno raspoloženjem, kontekstom, načinom na koji netko izgleda, a ne nekom trajnom osobinom osobnosti.
ZAKLJUČAK:
Dugi mali nokat i popularne optičke iluzije slični su na jedan način; pojedinci im često pripisuju značenja koja su mnogo veća od onoga što ona zapravo jesu. U stvarnosti, takvi fenomeni rezultat su mješavine kulture, navike i individualne percepcije.
Umjesto donošenja zaključaka, bolje ih je shvatiti kao poticaj da postoje složenosti u ljudskom ponašanju i misaonim procesima. Izbori koje donosimo, stil i način na koji gledamo na svijet rijetko su diktirani jednim znakom ili jednom slikom.
