Danas je sindrom kroničnog umora sve rašireniji, učinkovito prikovavši pojedince za krevet i ometajući njihovu sposobnost obavljanja redovitih dnevnih aktivnosti.

Koliko je to stanje pogubno, svjedoči i ispovijest Ine Ignjatović iz Ćuprije, koja je pet godina proživljavala kronični umor, bolove u mišićima, nelagodu u skučenom prostoru i stalni nedostatak energije.

Prisutnost kroničnog umora može imati značajan utjecaj na sposobnost pojedinca da normalno funkcionira. Ignjatović je, kao i mnogi drugi, u različitim trenucima imao simptome koje ljudi obično osjećaju. Ovi simptomi su uključivali:

Stalne fluktuacije krvnog tlaka, dugotrajne temperature od 37,2 stupnja, ponavljajuće infekcije, bolovi u mišićima i zglobovima, neumoljivi umor i prisutnost povećanih limfnih čvorova iskusili su se dulje vrijeme bez prekida.
glavobolje
zujanje u ušima
Prema njegovoj izjavi, ovu bolest karakterizira jedan simptom, čija je težina 1,00.

Ina objašnjava da joj je bilo dovoljno samo presvlačenje djeteta i osjećaj umora. Ako se odlučila istuširati, nije joj preostalo ništa drugo nego odmah otići u krevet i nastaviti s odmaranjem.

Postojao je značajan problem: medicinski stručnjaci odbili su priznati stvarnost njezine situacije. Prema vlastitom priznanju, prepričava kako su odbacili njezine brige, pripisujući ih samo plodu njezine mašte ili lijenosti. Otišli su toliko daleko da su je uputili psihijatru, dodatno potkopavajući njezina iskustva.

Ina Ignjatović, osnivačica Udruge oboljelih od kroničnog umora, iznijela je svoje iskustvo zarobljenosti u beskrajnom krugu. Ispričala je kako je posjećivala liječnike, samo da bi je upućivali od jednog specijalista do drugog, svi su sumnjali na neku temeljnu bolest, ali nisu mogli točno odrediti ništa definitivno. Na kraju bi je poslali kući s uvjeravanjem da nije ništa loše i savjetovali joj da se odmori.

U razgovoru je Ina Ignjatović otkrila da je, iako su parametri i analize zadovoljavajući, imala kronične virusne infekcije s antitijelima za gotovo deset virusa. Osim toga, spomenula je da su razine IgG antitijela za šest od ovih virusa bile neobično povišene.

Ina Ignjatović je u intervjuu za TV “Prva” otkrila da su joj liječnici otkrili da je u ranom djetinjstvu bolovala od raznih infekcija. Međutim, zabrinuli su se kada su primijetili da su se razine titra trebale smanjiti tijekom vremena, što ukazuje da nešto nije u redu, iako nisu mogli identificirati točan uzrok.

Unatoč njezinim naporima da ga ublaži, umor koji osjeća nestaje. Osim dijeljenja pojedinosti o svom danu, ona također baca svjetlo na to kako ljudi oko nje upravljaju njezinim stanjem.

Mučio me neprestani umor, tip koji traje čak i nakon cijele noći sna. Odlazak na samo 200 metara od moje kuće postao je težak zadatak. Pretrpanost poštanskih ureda postala mi je nepodnošljiva. Proždirala me neumoljiva pospanost, ostavljajući me bez imalo energije. Uz malu djecu o kojoj je trebalo brinuti, izazovi su bili veći. Traženje liječničke pomoći nije dalo odgovora, pa su drugi mislili da sam dobrog zdravlja – ispričala je, ističući:

Srećom, moja obitelj je bila suosjećajna i podržavala me, ali šira javnost nije razumjela moju situaciju. Prirodno je osjećati strepnju kada niste sigurni što vas muči. Pitate se je li to psihički problem, ali čak i kad se obratim psihijatru, oni ne mogu identificirati ništa loše, a moje mi dobro stanje i dalje izmiče.

Prema njegovoj izjavi, sindrom kroničnog umora prvenstveno pogađa žene u dobi od 35 do 50 godina, a nastanak ovog stanja pripisuje i njezinom drugom porodu.

Pet godina kasnije Ignjatović je konačno pronašla rješenje za svoj problem. Stigla je to u obliku preporuke prijatelja koji je na televiziji vidio gostovanje dr. Branka Milovanovića, renomiranog kardiologa i stručnjaka za kronični umor. Ignjatović je bez oklijevanja došao do njega i, na njezino olakšanje, konačno dobio odgovor.

Prema Ininim riječima, otkriće njezina stanja donijelo joj je osjećaj olakšanja i učinilo stvari jednostavnijima. No, situaciju dodatno komplicira činjenica da za ovu bolest ne postoji lijek. Ina napominje da samo mali postotak, od pet do deset osoba, može preboljeti ovu bolest ako se rano prepozna.

Posebno ističe da je njezin narativ također prilično nježan.

Tužan je prizor mladih osoba s težim manifestacijama ove bolesti. Nađu se prikovani za svoje krevete i izopćeni iz društva. Ne samo da ova bolest može izazvati potpunu onesposobljenost, već može biti i smrtonosna zbog svoje povezanosti s miokarditis.