Hrvat i Srpkinja zaljubili se u Zagrebu 1991: “Nije nam bilo važno što je u zraku mirisalo na rat”
Priča o Hrvatu i Srpkinji koji su se sudbinski upoznali i zaljubili u Zagrebu 1991. godine zvuči poput filmskog scenarija. Rat ih je razdvojio, život ih je odveo na potpuno različite strane, ali ih je nakon više od dvadeset godina ponovno spojio – jače i zrelije nego ikada prije.
U vrtlogu događaja koji su početkom devedesetih lomili sudbine, njih dvoje su pokušavali sačuvati ono što im je tada bilo najdragocjenije – ljubav rođenu u studentskim danima. Ona je bila prisiljena da ode, on je ostao, a prekid svake komunikacije, strah i neizvjesnost srušili su most koji su zajedno gradili. Ipak, i nakon dugih godina bez ikakvog kontakta, osjećaji nisu nestali niti oslabjeli.
Tek nakon 24 godine, zahvaljujući društvenim mrežama, ponovo su se pronašli. Prve poruke, fotografije i glas preko telefona probudili su emocije za koje su oboje mislili da su davno ostale u prošlosti. Danas su u braku, dijele zajednički dom i svakodnevni život, uvjereni da „prava ljubav zaista uvijek pronađe svoj put“.
„Nije nas zanimalo što je sve mirisalo na rat“
Mnoge ljubavne priče iz devedesetih imale su posebnu snagu i prkos – bile su borba za vlastitu sreću uprkos atmosferi straha i podjela. Upravo takvu priču ispričala je i ova žena, prisjećajući se kako je uoči rata u Zagrebu započela ljubav koja je nadživjela vrijeme i granice, piše Mondo.
Svoju ispovijest podijelili su s javnošću, a ona zvuči ovako:
„Bilo je proljeće 1991. godine. Zagreb. Ja studentica u studentskom domu, njega upoznajem kao prijatelja momka moje cimerice, također studenta. Od početka mi ide na živce – inati mi se dok raspravljamo o sportu, kvari nam zabavu jer pušta muziku koju niko ne sluša i ponaša se kao da me uopće ne primjećuje.
Upravo iz tog inata zajedno zaplešemo i tako započne naša ljubavna priča. Naša ljubav. Velika, iskrena i snažna, iako se činila nemogućom – on Hrvat, ja Srpkinja. Nije nas zanimalo što je svuda oko nas mirisalo na rat, što su nas pokušavali otrovati strahom i razdvojiti.“
„Nestale su i telefonske veze, bili smo premladi da se borimo protiv svega“
„Razdvojio nas je moj povratak u rodnu zemlju, nemogućnost da ostanemo u kontaktu jer su nestale čak i telefonske veze, kao i činjenica da smo bili premladi da budemo jači od svega što se dešavalo oko nas. Patili smo. Prolazile su godine, nismo znali ništa jedno o drugom, ali ja sam ga čuvala u srcu i mislima – u fotografijama, sitnim poklonima, starim kino-ulaznicama i zapisima u dnevniku. I danas mu je nevjerovatno da sam sve to sačuvala.
Pronalazim ga – naravno, putem društvenih mreža – nakon 24 godine. Na fotografiji on: isti, lijep, nasmijan, opušten, zauvijek moj onakav kakvog sam ga pamtila. A kada sam ponovo čula njegov glas – kao strujni udar!“
Susret poslije dvije decenije
„Susret nakon tolikih godina… Emocije toliko snažne kao da smo se jučer rastali. Primjećujem nekoliko sijedih u njegovoj plavoj kosi i sitne bore oko očiju – još je privlačniji i šarmantniji. Nadam se da on moje bore ne primjećuje.“
Priča sa sretnim krajem
„Za sve te godine ostvarili smo se i kao roditelji i kao uspješni ljudi u poslu. Život nas je pripremao jedno za drugo. Sve što nas je razdvojilo sada je daleko iza nas, djeca su odrasla i samostalna.
Vrlo brzo donosimo odluku da nastavimo život zajedno i evo nas danas… Konačno smo se vjenčali (iako me zaprosio još one davne 1991.), imamo svoj stan i psa, djeca nam dolaze u posjetu, roditelji su sretni jer smo mi sretni, a mi… putujemo, uživamo, volimo se svakim danom sve više i jače i stalno sebi dokazujemo: Da, moguće je – uspjeli smo!“
