U prošlosti se mukotrpan posao rudarenja smatrao domenom muškaraca i to samo onih najhrabrijih među njima. No, u današnje vrijeme i žene su zaslužile naziv onih koje zarađuju “kruh sa sedam kora”. U senjskom rudniku, koji se nalazi duboko ispod površine zemlje, uz svoje muške kolege rudari i sedam žena. Njihova priča je postala viralna i svi mediji pišu o njima.
Svaki dan obiteljske žene Gordana, Mlađana i Snežana zajedno sa svojim suradnicima silaze u jamu duboku 250 metara. Obavljaju poslove koji su nekada bili isključivo rezervirani za muškarce. Budući da dolaze iz loze rudara, oni svoje zanimanje ne smatraju neuobičajenim ili izazovnim.Mlađana Molić prisjeća se kako je davno sanjala o radu u jami i voljela tu ideju. Tada je imala priliku taj san pretvoriti u stvarnost. Prema riječima Gordane Galetić, proces utovara građe i ugljena za nas je relativno lak i jednostavan. Trenutno smo u procesu utovara navedenih materijala. Snežana Dobrosavljević ističe kako joj je na dosadašnjem poslu u privatnoj tvrtki nedostajala sigurnost posla. Međutim, na svom trenutnom položaju ima pouzdanu plaću i osjeća se sigurnom u pogledu svoje budućnosti.Opasnosti i potencijalne nesreće s kojima se rudari suočavaju teme su o kojima obično izbjegavaju razgovarati kako bi spriječili da ih se prevari. Osim toga, priznaju da nije neuobičajeno da drugi izraze čuđenje kada saznaju da je žena zaposlena u rudarskoj industriji.Gordana tvrdi da susolidarne s muškarcima i ravnopravne u svim aspektima.
Unatoč radu u tri smjene, teškoće posla ostaju na vratima rudnika dok rudari kreću kući. Izvan posla, okruženi su ljubavlju i razumijevanjem svojih obitelji, kao i dubokim poštovanjem svojih kolega rudara u zajednici. Rudar Danijel Mušanović izvijestio je da je utovar ugljena redoviti zadatak ekipe, koja s prekidima radi i na dopremi sirovine. Unatoč napornoj fizičkoj prirodi posla, rudari odvajaju vrijeme za druženje i dijeljenje bezbrižnih trenutaka sa svojim kolegama. Mušanović napominje da rudari rado pomažu svojim kolegama radnicima.
U malom Senju živi dvjestotinjak obitelji, a većina njih egzistenciju oslanja na obližnje rudnike. Gotovo svi muškarci u zajednici zaposleni su u rudnicima ili su otišli u mirovinu s mirovinom iz vremena provedenog tamo. Međutim, još nije bilo žena koje su radile u rudnicima. Prema riječima Nenada Lukića, ravnatelja RMU Rembas, svoje su zadaće obavljali s iznimnom stručnošću. Njihovi kolege rudari iskazivali su im samo divljenje i poštovanje. Radi se o radnicima koji su pokazali zaštitnički stav prema svojim kolegama, što ih čini vrijednim pojačanjem rudarskog tima. Pripovijest završava pozdravom rudara: “Sretno!” Ova fraza nije samo uobičajeni pozdrav, već utjelovljuje zajedničku težnju svih rudara da iz rudnika izađu neozlijeđeni.