Elena Karaman, dizajnerica, i njezin bivši suprug Peđa Mijatović, nogometaš, prije četrnaest godina doživjeli su porazan gubitak. Njihov sin Andrej rođen je s cerebralnom paralizom i nažalost preminuo je 2009. nakon duge borbe u bolnici u Valenciji.Dan koji Elena Karaman trenutno proživljava može se smatrati najmelankoličnijim u njenom životu. Dizajnerica je danas obilježila rođendan svog pokojnog sina i to je objavila na društvenim mrežama.
Uz fotografiju dječaka, autorica mu je čestitala rođendan. Napisala je: “Neka te krila dobrote podignu da zaplešeš sa zvijezdama, naš dragi anđele. Sretan rođendan! Na tužnu sliku svog pokojnog sina Elena je uz njegov lik stavila poklon, pamuk i fotografiju požara koji je zapalila. Svojim ritualima obilježila je srceparajući događaj.
Vrijedi napomenuti da su se svadba Elene i Peđe dogodila početkom devedesetih. Kći Verice Rakočević u tom je razdoblju imala tek 19 godina.Početak njihovog života kao para dogodio se u Valenciji gdje su boravili do rastave, tijekom koje su dobili dva sina po imenu Luka i Andrej.Težina njihove situacije bila je prevelika za njih, što ih je navelo da donesu tešku odluku da se raziđu. Nakon što se Peđa preselio u drugu zemlju, Elena je odlučila da se vrati u Beograd. Kako bi njihov sin Andrej bio dobro zbrinut, obitelj Servera, koji su bili njihovi bliski prijatelji, usvojila ga je kao vlastito dijete i odgojila u gradu Turiji u Španjolskoj. Mnogi su joj zamijerali što je napustila bolesnog sina. Činilo se da se Peđa interno bori, ali nije bio otvoren prema našoj zajedničkoj nevolji. Kao da je vjerovao da će tišina ublažiti situaciju. Unatoč tome, Peđa je imao stabilan posao, uspješnu karijeru i pojedince koji su ga cijenili.Kako je njegova slava porasla do neviđenih visina, brzo je postajao megazvijezda. U ovakvim situacijama ljudi se ili zbliže i stvore čvršću vezu ili se udalje. Elena je jednom prilikom za “Divu” ispričala da se u njenom slučaju dogodilo ovo drugo – rastali su se prijateljski, bez grubih riječi, suza ili razmjene stvari.
Nakon temeljitog pregleda liječnici su zaključili da je moje stanje teško i da se ne može jednostavno klasificirati kao depresija. Luka se uporno raspitivao o razlogu mojih suza. Bilo je trenutaka u kojima sam se osjećala kao da će me moja tuga izjedati do točke smrti. Depresija, patnja i sveprisutni osjećaj ništavila i praznine mogu izazvati duboku tugu koja traje satima. Bilo je očito da je bolest mog djeteta bila neizbježna i izvan moje kontrole. Ipak, evidentno je da viša sila ne predstavlja izazove koji nadilaze naše mogućnosti. Uz pomoć i liječnika i mog voditelja od povjerenja, Luleta, uspio sam shvatiti problem koji je bio pri ruci i uhvatiti se u koštac s njim. To je postignuto uvažavanjem realnosti situacije.
