Po dolasku svoje snahe gospođa Zara ju je ljubazno primila u svoj dom.U to vrijeme gospođa Zara bila je jedina hraniteljica, a sin i snaha ostali su bez ikakvih primanja. Osim brige za njih, od gospođe Zare se očekivalo da, unatoč poodmaklim godinama, ispunjava sve kućanske obveze. Opterećena zahtjevima koji su joj stavljeni, odnos između , svekrve i snahe pogoršavao se sve dok se na kraju nije raspao.
Gospođa Zara za hrvatski portal Moje vrijeme podijelila je kako joj je 2000. godine na svijet došla prva unuka. U to vrijeme njezin sin i snaha nisu bili zaposleni. Kao rezultat toga, gospođa Zara bi svaki dan po povratku s posla donosila kući namirnice i pripremala obroke. Jednog se dana raspitala koliko dugo će ovaj dogovor trajati i predložila da njezina snaha preuzme dio odgovornosti. Na to se snaha naljutila i zalupila joj vrata pred nosom, tvrdeći da nema dovoljno vremena jer se brine o djetetu i kući. U njoj je bio prisutan osjećaj da je njezina snaha planirala pretvoriti nju u besplatnu kućnu pomoćnicu i financijsku instituciju. Emocije su me preplavile do te mjere da sam se potpuno slomila. Nakon tog dana čekala sam sina da se vrati kući i rekla im da ovako više ne može. Dala sam im rok da napuste prostor. Kako nisu imali kamo, na kraju su pronašli stariju kuću koja se mogla kupiti na rate”, otkriva ona. Prema njenom iskazu, snaha ju je obavijestila da kuća nema vodu. Odgovor koji je dala bio je sljedeći: “Kada nađete posao i dobijete pristup vodi, tada će biti vode u kući. Za sada jednostavno perite ruke.” Već tada je, prisjeća se, morala financijski pomoći da se članovi obitelji isele jer više nije mogla podnijeti sadašnje stanje u kući. Njezin sin postavio je pitanje zašto je to učinila, na što je ona odgovorila jezgrovitom i nedvosmislenom tvrdnjom da je nitko koga podržava neće omalovažavati zatvarajući joj vrata pred nosom.
Zara se prisjeća da joj je situacija postala nepodnošljiva. Odlučila je obavijestiti ih da je sposobna ispuniti svaki njihov zahtjev i da mogu slobodno otići. U tom je trenutku shvatila da više ne može tolerirati situaciju. Poručila im je da će tek kad budu živjeli neovisno uistinu shvatiti vrijednost svega što im je besplatno pruženo. Psihički je već bila na rubu sloma. Nakon nešto više od šest mjeseci oni su shvatili da se od ničega ne može živjeti. Osigurali su zaposlenje, čak su radili i suprotne smjene zbog prisutnosti djeteta. Gospođa Zara se prisjeća kako je njezin sin izjavio da je to što ih je otjerala zapravo ispalo najbolje, jer je on samo vjerovao da se radi o tipičnom sukobu svekrve i snahe. Srećom, ovaj razgovor je doveo do zatvaranja jednog neugodnog poglavlja i uspostavljanja međusobnog poštovanja i harmonije, kako je trebalo biti od početka. Gospođa Zara iskreno govori o situaciji.
Ključno je voljeti sebe, jer maženje djeteta svime na svijetu nije uvijek u njegovom najboljem interesu. Ovakav odgoj može dovesti do toga da mlada osoba postane ovisna o roditeljima ne razmišljajući o tome kako to utječe na njih. To mogu potvrditi iz vlastitog iskustva sa svojim sinom, koji je sada transformirana osoba. Zadovoljna sam svojom odlukom i ne libim se ponoviti je ako bude trebalo. Zahvaljujući njenom gestu sin i snaha su shvatli da moraju biti odgovorni odrasli ljudi.
