Ispovijest Beograđanke Marine K. na društvenim mrežama j epodigla veliku prašinu i pojavio se ogroman broj koemntara korisnika. Tijekom studija Marina je imala sreću upoznati momka sa sela koji je također bio student i odmah se u njega duboko zaljubila. S vremenom su započeli vezu koja je na kraju dovela do njihovog braka nakon godinu dana udvaranja. Marinina ljubav prema suprugu bila je tolika da je napustila grad i preselila se na selo, no ono što je tamo doživjela bilo je iznad njezinih očekivanja.
Marina je ispričala kako vjeruje da je odluka o životu u ruralnom području bila ispravna nakon što ju je partner u više navrata upoznao sa svojim roditeljima tijekom njihove ljubavne veze. Marina je istaknula kako su njegovi roditelji bili gostoljubivi domaćini koji su je prijateljski prihvatili. No, na kraju je Marina otkrila da njezina prvotna percepcija situacije nije bila sasvim točna. Nakon vjenčanja, Marina je morala sudjelovati u raznim aktivnostima u selu, uključujući obavljanje svakodnevnih poslova koji su joj bili prilično izazovni. Iako sam odgojena u gradu, bio sam prilagodljiva i sposobna naučiti sve što se od mene tražilo. Možda nisam imala iskustva u mužnji krava, ali brzo sam stekla potrebne vještine. Međutim, ideja o životu u ruralnoj sredini nije mi bila osobito privlačna. Suprug me nije pritiskao po tom pitanju, a nisam ni ja. Svekar je preuzeo većinu stvari. Marina je ispričala situaciju u kojoj je izrazila želju da se zaposli i na neko vrijeme izađe iz kuće. Njezin svekar reagirao je ekstremno, umalo dobio napadaj panike i povisio ton na nju. Zapovjedio joj je da ostane kod kuće i slijedi njegove naredbe, podsjetivši je da nije dovršila određene zadatke poput pripreme jela ili pića. Uputio ju je da nastavi s prethodnom rutinom i zahtijevao da više ne progovara. Marinu su povrijeđene riječi njezina svekra duboko pogodile. Dodatno ju je pogodila spoznaja da njezin suprug nije stao u njezinu obranu, niti se raspitivao kako joj je. Marina je nakon dvije godine shvatila da joj život na selu ne odgovara. Zbog toga je donijela odluku da podnese zahtjev za razvod.
Shrvana, Marina više nije mogla izdržati teret. Osjećala se kao sluškinja onih oko sebe. Njegova majka, koja je radila većinu stočarskih poslova, jedva je mogla stajati, no činilo se da nitko nije poštovao ni nju ni Marinu. Njegova ju je majka savjetovala da šuti, pozivajući se na pravilo koje ženama zabranjuje da govore. To je samo dodatno podgrijalo Marinin bijes. Ne mogavši više izdržati takav tretman, pobjegla je. Unatoč činjenici da se Marina udala u financijski dobrostojeću obitelj, neke je stvari odbijala podnijeti. Kada je roditeljima otkrila namjeru da se razvede, nije naišla na suosjećanje kakvom se nadala. Marina je govorila o imućnoj obitelji svog bivšeg supruga, priznajući da iako posjeduju veliko bogatstvo, njihova nesposobnost da ga cijene čini ga besmislenim. Ispričala je kako je supruga morala moliti za svaki dinar, te kako bi ga on često nesmotreno trošio. Unatoč protivljenju roditelja, Marina se odlučila razvesti od supruga. – Oni ne moraju živjeti s njima, ali ja moram – istaknula je, ističući svoje iskustvo i razumijevanje situacije iz prve ruke.
Nakon određenog vremena , vratila se u Beograd i od tada već niz godina živi i radi u rodnom mjestu. Marina je izrazila zahvalnost na slobodi koju trenutno uživa, navodeći da je ne bi mijenjala ni za što. To što je neovisna omogućuje joj da vodi svoj život prema vlastitim uvjetima. Marljivim radom zarađuje plaću koju koristi za jednostavan, ali zadovoljan život. Marina sada shvaća da je nekoć bila ograničena na život koji je bio zagušljiv. Njezina su sjećanja na selo neugodna i ne može se povezati s predodžbom o idiličnom životu tamo. Ona smatra da oni koji su rođeni i odrasli u gradu ne razumiju surovu realnost seoskog života. Marina se divi onima koji mogu izdržati takav život, ali ona se sa svoje strane ne želi izlagati svakodnevnom ponižavanju.
