Nikola Đuričko, umjetnik koji u posljednje vrijeme bilježi pad uspjeha u Americi, glumačko umijeće i svjetski način razmišljanja naslijedio je od bake Tomanije. On je u domaćoj kinemarografiji ostvario veliki broj uloga a malo je poznato da je i njegova baka bila glumica. Tomanija Jeremić rođena je u Šapcu 1914. godine, a sa samo godinu i po dana s porodicom je napustila domovinu. Na kraju su stigli u Francusku, gdje je napravila prve korake na pozornici u Mentonu i Nici. Sa tri godine igrala je kolo s drugaricama i pjevala srpske pjesme.
Tomanija se prisjetila vremena u njihovom životu kada su živjeli kroz financijske poteškoće i neimaštinu. Unatoč tim nedaćama, Tomanija i njihovi vršnjaci gajili su bezgraničnu ljubav prema kazalištu i snažan osjećaj druženja, što im je donosilo sreću i zadovoljstvo. Početkom rata seli se u Pančevo i naredne četiri godine igra u Beogradskom dramskom pozorištu. Iako je bila priznata za svoj talent, dobila je otkaz bez nagovora. Umjesto da zatraži mirovinu, otišla je u Narodno kazalište, gdje je često bila zanemarena unatoč njezinim zapaženim uspjesima.
Tomanija je ispričala da se često osjećala preplavljenom strahom kad god bi dobila neku ulogu. Prisjeća se konkretnog slučaja kada je bila dirnuta do suza dok je prvi put čitala scenarij. Tomanija objašnjava dje rekla duboku povezanost sa sudbinom svakog ženskog lika koji je tumačila na pozornici. Nakon Drugog svjetskog rata nastupala je u kazalištima diljem Jugoslavije, a karijeru je završila kao članica Narodnog pozorišta u Beogradu. Pojavljivala se u nekoliko hvaljenih televizijskih serija, uključujući “Ljubav na selu”, “Kamiondžije”, “Vruć vjetar” i “Povratak notpisanih”.
Godine 1966. ona je za ulogu u filmu “Čovjek s fotografije” nagrađena prvom nagradom na filmskom festivalu u Rimu. Unatoč ovom priznanju, nije mu pridavala veliko značenje. U mom poslu slučajnost je rijetka pojava i u najboljem slučaju prolazna. Na slavu gledam drugačije od većine, navodeći primjer Desanke Maksimović čija me poezija desetljećima veseli. Za razliku od slikara i skladatelja, čija djela mogu trajati i nakon njihova života, glumci za sobom ostavljaju samo uspomene. Naša umjetnost nastaje u trenutku i jednako brzo blijedi. Zabilježene u intervjuu danom 1975. godine, riječi Tomanije Đuričko bile su jasne: “Tako je kako je i ne žalim ni za čim, nikad nisam”.
