Branislav Đikić je porijeklom iz okolice Leskovca, gdje je bio jedanmeđu 200.000 samaca u Srbiji. Naime, ovaj Međanin bio je odlučan u potrazi za kompatibilnom partnericom, ali su njegovi napori ostali uzaludni. Kako bi otklonio svaku neizvjesnost, donio je čvrstu odluku istražiti svoje mogućnosti negdje drugdje, što ga je navelo da se nakon dobivanja putovnice odvaži u inozemstvo. On smatra da su u Srbiji žene otvorene za povremene romantične interakcije, ali nisu zainteresirane za predana partnerstva. Ako bi im se nagovijestila mogućnost vjenčanja, one bi odbile, jer ne žele živjeti u selu.
Uočeno je da u njegovom mjestu postoji najmanje 40 pojedinaca koji su navršili 50 godina i još nisu doživjeli da se ožene. Osim toga, jedino mjesto okupljanja u Međanima je trgovina. Kombinacija nesigurnih financijskih okolnosti i udaljenosti od grada dodatno otežava izazove s kojima se suočavaju u pronalaženju odgovarajuće partnerke. Kako kažu, put do grada traje minimalno tridesetak minuta, a na selu, tvrde, nedostaje podobnih djevojaka.
Branislav je u 51. godini života donio životnu odluku da potpuno preobrazi svoju egzistenciju i potragu za savršenom životnom partnericom. Zapanjujuće, ne samo da je postigao taj cilj, već je otkrio i pravu sreću u zemlji Albaniji. U trenucima samoće shvatio sam da je život bez supružnika nepotpun. Potaknut tim shvaćanjem, tražio sam ubrzanje procesa dobivanja putovnice, izražavajući želju za sklapanjem braka. U odgovoru na upite o potencijalnim partnericama u Srbiji, zanijekao sam postojanje bilo kakvih takvih veza, navodeći svoju spremnost da odem u razne zemlje, uključujući Ukrajinu, Rusiju, Albaniju, Rumunjsku i Makedoniju, u potrazi za odgovarajućom ženom.
Trenutno je njegova obiteljska jedinica postala imućnija zahvaljujući uključivanju njegove supruge Aurele, kao i njihovih kćeri Dunje, Danice, Nine i sina Mihaila. Mlada Albanka otvoreno priznaje da je zadovoljna životom uz Branislava te čak tečno razgovara na srpskom jeziku. U početnim je fazama predstavljalo neke izazove, no kako je vrijeme prolazilo, postajalo je manje zastrašujuće. Iako je zahtijevao značajan napor, ukupno iskustvo nije bilo nepovoljno, iako nije ni iznimno. Osim toga, živjela sam u ruralnoj Albaniji, gdje su resursi bili oskudni. Bila sam zaposlena u tvornici dvije godine i to je bio opseg mog profesionalnog rada. Za one koji su voljni doprinijeti dobrodošli su, a za one koji nisu, doviđenja. Moj suprug je veliki izvor podrške kako je rekla ova marljiva osoba, Aurela. Suprug ove žene pohvalno govori o njoj, posebno ističući da nikada nije sreo vrjedniju osobu. Danas je teško bilo gdje pronaći savršenstvo, ali ono postoji u idealnom obliku. Aurela stvar ima sposobnost obavljanja svih zadataka bez napora. Međutim, malo je vjerojatno da bi se itko želio upustiti u proces muženja krava. Prema Branislavovim riječima, naše mlade žene uopće nemaju želju živjeti na selu. Sada i Branislavove komšije razmišljaju da krenu negovim putem i pronađu nevjestu u Albaniji.
