Zoran Đinđić, srbijanski premijer i čelnik Demokratske stranke, ubijen je 12. ožujka 2003. godine. To se dogodilo ispred sjedišta Vlade Srbije, na dan za koji je imao nekoliko dogovorenih sastanaka. Mnogi su smatrali da je on mogao odvesti Srbiju na evropski put i zbog toga je i stradao. Vlada Srbije odmah je nakon ubojstva premijera krivce imenovala pripadnike zemunskog klana. Naime, kao organizatore i izvršitelje zločina ukazali su na vođe ove kriminalne skupine Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića, te bivšeg zapovjednika rasformirane Jedinice za specijalne operacije Milorada Ulemeka Legiju.
Određenog dana premijer je doživio nelagodu u nozi što je potaknulo raspravu da ne ide na posao. Na kraju je pala odluka da ne idemo na posao i otišli smo svatko svojim putem. Otprilike sat vremena kasnije Dijana me ponovno kontaktirala, telefonom ili preko Saleta, vozača, i obavijestila me da su se planovi promijenili. Milan Veruović, premijerov tjelohranitelj u televizijskoj emisiji “Posljednji dan Zorana Đinđića” RTS-a, otkrio je ove podatke, a među njima su: Sale i ja smo u rezidenciju stigli njegovim automobilom, dok su druga dva vozila ostala parkirana ispred. Došavši do vrata, pozvonio sam i dočekala me Ružica, po običaju. Obavijestila me da premijer još nije spreman i zamolila me da pričekam. Čekao sam vani u dvorištu, ništa neobično nije se dogodilo taj dan, baš kao ni svaki drugi dan. Jedina mana toga dana bilo je kašnjenje premijera, uz njegovu neuobičajenu šutnju. Premijerov odlazak iz rezidencije kasnio je više od 20 minuta, što je netipična pojava. Unatoč kašnjenju, vrijeme je bilo ugodno, a mi smo razgovarali s Ružicom, koja je izašla van da nam se pridruži. Napokon, oko 12:30 ili 12:32, izašao je iz kuće i pozdravio nas prije nego što je odmah ušao u svoj automobil. Prema riječima vozača Aleksandra Bjelića, to je bio opseg premijerovih aktivnosti tog dana.
Đinđić koji se inače upuštao u razgovor tijekom vožnje automobilom, šutio je tijekom njihove vožnje od rezidencije do zgrade Vlade. Obično bi se raspitivao o događajima od prethodnog dana ili pitao Saleta i govornika za bilo kakve novosti. No, tog dana nije postavljao nikakva pitanja, a njih su trojica cijelih pet minuta vožnje proveli u tišini. Čim smo stigli pred zgradu Vlade, izašao sam iz auta, a za mnom i premijer koji se oslanjao na štake. Dok smo išli prema ulazu, čuli smo iznenadni pucanj, a on je bolno zastenjao. Okrenuo sam se prema njemu, samo da bih čuo još jedan glasan prasak. Shvativši da smo pod vatrom i da smo u opasnosti, primijetio sam da mi noga krvari i pretpostavio sam da sam pogođen. Očajnički sam pokušao dopuzati do auta u potrazi za zaklonom. Premijer je lijevom rukom otvorio vrata automobila, a mi smo uspjeli ući. Kolega je brzo sjeo na vozačko mjesto i istjerao nas iz dvorišta. Ovako je Veruović opisao mučan događaj.
Dok sam se približavao, preokrenuo sam ga i nisam vidio vidljivu krv ili bilo kakve druge znakove. Vukući ga pod svoje tijelo, nisam znala vrebaju li još kakve opasnosti i hoće li se još pucati. Kada sam ušao, kolega mi je pritrčao u pomoć i zajedno smo ga prenijeli na drugi kraj stepenica, pokušavajući procijeniti situaciju. Tek u tom trenutku smo primijetili krv, shvativši da je pogođen. Brzo smo pozvali hitnu pomoć, ali trebalo im je nevjerojatnih pet minuta da stignu. Na kraju smo donijeli odluku da ga sami prevezemo u bolnicu, ukrcamo ga u auto i odvezemo na hitnu. Bjelić je prepričao događaje. Posljednja osoba koja je došla kod pokojnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića bio je doktor Miljko Ristić, koji se živo sjeća dana operacije kojom je pokušao spasiti Đinđićev život nakon što je upucan. Doktor Ristić, koji se smatra jednim od najboljih kardiokirurga u Srbiji, započeo je zahvat na Đinđiću, ali je on, nažalost, završio tragedijom.
