Tijekom suđenja na Višem sudu u Beogradu otac dječaka-ubojice čvrsto je tvrdio da je nevin. Čak je tražio da se tužitelj prema njemu odnosi s poštovanjem, ističući njegov status uglednog liječnika.
Tuženik je na početku izlaganja izričito rekao da odbija sudjelovati u upitima pravnih zastupnika koji zastupaju obitelji poginule djece i školsko osiguranje.
Zanimljivo, sudsko vijeće odlučilo je prihvatiti preporuku Višeg državnog odvjetništva u kojoj stoji da se roditelji preminule djece i sestra zaštitara ne smatraju svjedocima te da im se omogući nazočnost u sudnici samo tijekom iznošenja odbrane optuženika.
Na početku suđenja otac mladog počinitelja, koji se od dana stravičnog masakra nalazi u pritvoru, utvrdio je da je nevin za teško djelo protiv opće sigurnosti. Tvrdi da je poštovao sve propise i pridržavao se zakona.
Naizgled neiskrenom gestom izrazio je kajanje zbog događaja koji su se zbili, iako njegove riječi nisu bile uvjerljive. Cjelokupno izlaganje obrane završilo se u kratkom dvadesetominutnom razmaku, ostavljajući dojam da je njegovo kajanje bilo sebično i da je iskazano samo zbog prisutnosti roditelja žrtava.
Nastojao je zadržati vanjsku fasadu mira i prisebnosti. Ali, njegova se prava priroda oslobodila, a istinske osjećaje otkrio je kada ga je počeo ispitivati Nenad Stefanović, glavni javni tužitelj iz Višeg tužiteljstva u Beogradu.
Prema izvoru, optuženi otac počinitelja je tvrdio da je poštovao sve propise i skladištio oružje i streljivo u svom stanu u skladu sa zakonom. Na ispitivanju kod tužitelja Stefanovića suočen je s činjenicom da je njegov sin svojim oružjem počinio stravičan zločin u kojem je stradalo deset osoba, od kojih devetero djece.
U tom trenutku držanje optuženog oca prešlo je iz smirenosti u agresiju, a nakon samo desetak minuta ispitivanja otkrila se njegova prava narav. Tražio je poštovanje od tužitelja, ističući svoj status uglednog liječnika.
