Bekim Fehmiu je bio jedan od najpoznatijih jugoslovenskh glumaca. Unuka Bekima Fehmiua procvjetala je u zapanjujuću i vječnu ljepotu, nastavljajući umjetničko nasljeđe svoje obitelji. Dijete glumaca Snežane Bogdanović i Uliksa Fehmiua rođeno je u New Yorku 1995. godine i ostvarilo je impresivnu karijeru na istom polju. Nika svoje vrijeme provodi između Srbije i Sjedinjenih Država. Završila je studij na Fakultetu međunarodnih odnosa i ljudskih prava, no od tada je svoj poziv pronašla u filmskoj industriji te se počela baviti i fotografijom kao kreativnim poslom.
Prema izjavi za domaće medije, Snežana Bogdanović objasnila je da njezina kći Nika sama upravlja svojom karijerom i sama snima svoje filmove. Iako se oni, kao i svaki drugi roditelj, mogu osjećati sklonima ponuditi smjernice, nastoje Niki dopustiti slobodu da slijedi svoju viziju. Rođenje Nike označilo je značajnu promjenu u mom pogledu na život. Nije to bilo samo zato što je rođena u Americi, već radije zbog neviđenog napretka u tehnologiji i komunikaciji koji oblikuju novu eru. Uliks vjeruje da ovaj novi svijet današnjoj djeci nudi priliku da sutra postanu bolji pojedinci. Nikino obiteljsko podrijetlo prožeto je slavom, budući da njezina loza uključuje njezine poznate roditelje, kao i njezinu baku s očeve strane, glumicu Branku Petrić, te njezinog pokojnog djeda, glasovitog Bekima Fehmiua. Tragična smrt Fehmiua još je i dan danas prisutna u ovoj umjetničkoj obitelji.
Važno je podsjetiti da je Bekimova smrt posljedica samoubojstva 15. lipnja 2010. Bekimovu suprugu Branku pronašla je mrtvog.Ležeći na grimiznom otomanu, činilo se da je od glave do pete umotan u netaknutu bijelu plahtu. Nakon što me otpratio do vrata, raspitao se o mojim večernjim planovima, a ja sam odgovorila da ih nemam i da ćemo provesti cijelu noć zajedno. Zagrlio me, ali nisam imala osjećaj da je to posljednji put da ga vidim. Vratila sam se za manje od sat vremena, uzbuđena što ću mu pokazati svoju novu frizuru, ali dočekala me jeziva tišina. Prvo sam provjerila dnevnu sobu, ali muža nije bilo. Dok sam pretraživala stan, zavirila sam u dječje sobe i izašla na terasu, ali njega nije bilo ni na jednom od tih mjesta. Na kraju sam ušao u radnu sobu koja je imala kućnu biblioteku i računalo. Bekim je ležao na otomanu boje trešnje, potpuno prekriven bijelom plahtom. “Prišla sam krevetu i pokazala prema svojoj kosi, željno iščekujući njegovu reakciju. Međutim, on je šutio, a ja sam ostala u nedoumici. Branka se prisjetila i trenutka kada ga je pitala zašto još uvijek leži u krevetu pokrivene glave deke, ali nije dobio odgovor.
Da nisam vidijela vatreno oružje u čovjekovoj desnoj ruci i ranu na sljepoočnici koja je nastala s tragovima krvi na čelu i kosi, pretpostavila bih da čvrsto spava. Smješten pokraj računala, ostavio je službenu identifikaciju, dozvolu za vatreno oružje i poruku kojom se oprašta od mene, svojih sinova i braće. Čini se da se pokrio plahtom kako bi umanjio šok otkrića i spriječio mrljanje zidova. Bio je to umjetnički pristup vlastitoj smrti, a on je pazio na svaki detalj. Da sam mu sat vremena prije toga spomenula da tu večer moram ići na predstavu, sigurna sam da bi odgodio svoje radnje, budući da je znao da bi to značilo da će predstava biti otkazana. U pismu kojim se oprostio od svoje obitelji, Bekim je izrazio svoju naklonost prema njima i objavio svoj odlučan i staložen odlazak.
