Sezona vjenčanja još uvijek je u punom jeku, a restorani su popunjeni čak iu listopadu. Nije neuobičajeno da mladenci upućuju pozivnice za vjenčanja koja su zakazana za sljedeći mjesec. Međutim, jedna mladenka izazvala je frustraciju među svojim prijateljima zbog uključivanja dodatne “priče” u svoje pozivnice. Ova “priča” ocrtala je minimalni očekivani novčani dar koji će biti uključen u njihove kuverte za njezino nadolazeće vjenčanje početkom listopada. ¸Iako je većina zvanica planirala dati novčani dar ovo ih je na neki način uvrijedilo.
Podjela pozivnica za vjenčanje počela je prije dva tjedna, no rasprave oko proslave već mjesecima traju u njihovom društvenom krugu i obitelji. Mlada je od samog početka inzistirala da se vjenčanje mora održati u luksuznom restoranu u Beogradu, koji ima paprenu cijenu, te da će kupiti preskupu vjenčanicu i koristiti samo najskuplje ukrase. Kao netko tko mladoženju poznaje od djetinjstva, svjestan sam da on preferira vrhunske stvari, ali nisam imao pojma da je vjenčanje organizirao s namjerom da profitira umjesto da im je na prvom mjestu njihova sreća – kako je otkrio mladoženjin školski prijatelj. Kolega s fakulteta javlja se s njihovim vlastitim razmišljanjima. Trošak vjenčanog dara nije važan. Ono što je uistinu važno jest da dar ima značenje za mladence i njihove obitelji. Par, a posebno mladenka, ne bi se trebali zaokupljati količinom novca koju će njihovi prijatelji i rodbina priložiti za dar prije vjenčanja. Mlada joj je odmah u startu jasno dala do znanja da je cijena “stolice” od velike važnosti.
Tijekom našeg razgovora spomenula je da je cijena po osobi na događaju 70 eura. Iako razumijem da je to njihov izbor u Beogradu, nisam mogao a da se ne zapitam zašto su uglednici morali znati cijenu svog dolaska. Kasnije je mene i neke zajedničke prijateljice pozvala na svoju djevojačku večer i uručila nam pozivnice, vidno sretna i zadovoljna. Bio sam iznenađen što je posegnula jer nismo bili posebno bliski, ali sam ipak odlučio prisustvovati vjenčanju. Osjećao sam se istinski sretnim zbog nje jer je našla posao i partnera s kojim može zasnovati obitelj. Dok je iznosila više detalja, spomenula je da je običaj da se kao vjenčani dar poklanja novac.
Pojedinac je naglasio da ne odobrava one koji posluju pod mentalitetom da će isporučiti samo onoliko koliko košta stolac i namjeravaju završiti s deficitom. “Bilo bi glupo da netko donese samo 70 eura ako moj jelovnik košta 70 eura. Otprilike 100 eura treba osigurati”, ustvrdili su, ostavljajući me bez riječi. oNA napominje kako ona trenutno nije angažirana nikakvim poslom, ali izražava želju da on ispoštuje njezin zahtjev za razmatranje. U početku sam planiraLA dati 50 eura kao vjenčani dar jer nismo posebno bliski. Međutim, moje samopouzdanje je poljuljano nakon što sam čuLA njen odgovor na moje namjere, i ostaLA sam se osjećati posramljeno. Ne mogu opravdati davanje 100 eura, jer bi to impliciralo razinu intimnosti koju jednostavno ne dijelimo. Iako bih volJELA da smo bliže i da provodimo više vremena zajedno, realnost je takva da nismo. Bojim se da će mi kolege pričati iza leđa nakon vjenčanja, pogotovo jer sam čula da su i drugi ostali zatečeni njezinim ponašanjem i primjedbama. Moja kolegica izrazila je razočaranje i frustraciju ponašanjem i komentarima buduće mladenke prije vjenčanja.